Ronjenje i skakanje

11.09.2008.


Samo da se kratko pohvalim i pokažem vam sto je ovo ljeto naučio moj Patrik. A još nema ni sedam godina. :))




Prvi tjedan u školi

09.09.2008.



Ajmo 1.B u klupe, zvonilo je.

Prvi tjedan škole je iza nas. Mislim da je tih sedam dana dovoljno dugo kako bih sa sigurnošću mogao reći da je moj Patrik postao pravi prvašić. Zapravo, već prvog dana škole izgledao je kao da se u klupe vratio s ljetnih praznika. Trebalo mu je pet minuta da se sprijatelji s vršnjacima. Njegovo je mjesto srednji red, druga klupa, stolica lijevo.
Nije bilo suza, nije bilo stresova niti zabrinutog lica. Čak niti jednom nije izustio da mu se ne ide u školu. Ujutro se u 6.30 diže bez prigovora, on i Dominik sneni doteturaju do kauča, upale crtiće, odmeditiraju do sedam, a onda brzi doručak i spremanje za školu i vrtić.
I tako od ponedjeljka do petka.
Iz njega moram doslovno čupati informacije. Čini mi se da sam ja pod većim dojmom. Po njegovom pogledu vidim da mu je malo čudno zašto ga toliko ispitujem kako je bilo u školi, što su učili, što im je govorila učiteljica i kako mu se zovu prijatelji. To nisam radio dok je bio u vrtiću, pa mu valjda nije jasno zašto to sada radim. Svi se njegovi odgovori svode na "bilo je dobro", "malo smo pisali, malo pričali", "imali smo fini ručak"… Najdraži mu je odgovor "ne znam, zaboravio sam."


Patrik na priredbi prvi dan škole (prvi lijevo)

Njegovoj učiteljici Ireni ovo je već šesta generacija prvašića. Po mojoj procjeni, ona je duboko ušla u svoje četrdesete, a iskustvo joj je donijelo autoritativni i pronicljivi pogled pred kojim i roditelj osjećaju da moraju prvo dignuti ruku ako joj žele postavili pitanje. A i njen je glas pravi "školski". Da mi kaže skoči, pitao bih koliko visoko. Međutim, ne djeluje prestrogo i jalno. To mi se sviđa. Klince će definitivno naučiti redu i poštovanju.
To vidim i po njegovim radnim udžbenicima. Sve je uredno ispisano i nacrtano. Pribor u pernici složen kao u ljekarni.
Na njegovom licu vidim da stres i brige još ne postoje. I moja je nervoza splasnula. Dobro smo počeli.
Jedino što smo već prvi tjedan uspjeli zakasniti u školu. Nisam čuo alarm budilice, jer mi je mobitel nekako završio pod jastukom. Tog me jutra u 8.10 sati probudio mlađi sin. Dečki se nisu ni snašli, a u 8.20 smo već bili u autu. Prije ulaska u razred, rekao sam Patriku da se, čim uđe, ispriča učiteljici zbog kašnjenja.
- Dobro jutro, oprostite što kasnim - čuo sam ga kako glasno govori učiteljici.
- Što je bilo Patrik, jesi li zaspao - pitala je učiteljica.
- Nisam, tata je dugo spavao - izvalio je mrtav hladan.
Nisam se htio osvrtati dok sam izlazio iz škole.


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.